Čačak (ne)slobodna zona
Nije neobično da lokalni režimski mediji zanemaruju kulturno-umetničke događaje, osim ako u njima ne mogu da pronađu propagandnu korist. Zato je festival angažovanog dokumentarnog filma Slobodna zona tokom svog dvodecenijskog rada često ignorisan od strane lokalnih tabloida, iako su filmovi selektovani na festivalu često premijerno prikazivani pred čačanskom publikom. U ovo smo mogli da se uverimo pre nedelju dana, kada je jedini vid izveštavanja bila serija tendencioznih propagandnih tekstova o festivalu, organizatorima, gostima i filmu „Mi nemamo drugu zemlju“.
Spinovanje i zamena teza
U nameri da izbegnu pasivnost gledalaca, učesnici festivala se trude da razviju interaktivan odnos prema svakom filmu koji prikazuju organizovanjem diskusije nakon projekcije. Ovog principa se pridržavaju i tokom gostujućih projekcija, zbog čega je povodom filma „Mi nemamo drugu zemlju“, prikazanog 11. juna u Umetničkoj galeriji „Nadežda Petrović“, planirana i tribina na kojoj bi govorili Dragan Popović, Ivan Milenkovič i Isidora Đolović.
Sam film je plod saradnje palestinskog aktiviste Basela Adre i izraelskog novinara Juvala Abrahama i prikazuje napore palestinskog naroda da sačuva svoje viševekovno ognjište od sistemskog proterivanja koje vrši Izrael. Kombinacijom Baselovog neumornog dokumentarnog rada na terenu i Abrahamovog novinarskog znanja, pred gledaocem se nalazi jedna verodostojna slika običnih ljudi i njihovih nevolja, bez filmskog ulepšavanja, zbog čega je ovaj film postao nosilac više prestižnih nagrada, uključujući i Oskara za najbolji dokumentarni film.
Međutim, ništa od ovoga nije interesovalo lokalne medije kao što je Glas zapadne Srbije, koji su se umesto teme tribine i filma koncentrisali na jednog od sagovornika, istoričara Dragana Popovića.
Namernim izdvajanjem jednog dela Popovićevog naučnog rada koji se bavi Srebrenicom, u javnosti je uspešno plasiran spin da je čitava tribina posvećena toj temi, a ne dokumentarnom filmu o Palestini. Nakon bombastičnih naslova, optužbi od strane prorežimskih stranica na društvenim mrežama, kao i histerične tirade na televiziji Lav, među onlajn komentatorima je počeo da se javlja veliki broj onih koji su tražili da se nepostojeća tribina o Srebrenici zabrani, govornik uhapsi, a odgovorni iz Galerije kazne.
Kako nezvanično saznajemo, ovakve oštre reakcije dela javnosti zasnovane na lažnim vestima su uticale na otkazivanje razgovora o filmu „Mi nemamo drugu zemlju“.

Dve muve jednim propagandnim udarcem
Nakon svega, postavlja se pitanje zašto se jedna filmska projekcija našla na udaru naprednjačke propagandne mašinerije?
Jedan od mogućih odgovora možemo naći u bliskim vezama predstavnika vlasti sa Izraelom, bilo da je u pitanju zvanična trgovina naoružanjem, ili nezvanične veze predstavnika vlasti sa Netanjahuovim savetnicima, kao što je veza predsednika Vučića sa spin-doktorom Surlikom Ajnhornom ili propagandistom Asafom Eisinom. Nedavno prebijanje i hapšenje demonstranata u Beogradu na protestu koji je organizovan protiv izraelske fabrike vojnih dronova Elbit pokazuje da ovo nije vlast kojoj je u interesu prikazivanje pravog lica Izraelske okupacije Zapadne obale koje možemo videti u filmu „Mi nemamo drugu zemlju“.
Teško je pobeći od poruke filma koja ukazuje na organizovano uništavanje palestinskih sela koja postoje od ranog devetnaestog veka, pod izgovorom da je ta zemlja potrebna izraelskoj vojsci za vežbe, da bi umesto toga naselili Izraelce. Da nije reč o izolovanom slučaju najbolje pokazuje organizovan progon civilnog stanovništva od strane do zuba naoružanih IDF vojnika koji se ne libe i da zapucaju na goloruk narod, a koji svoja nepočinstva kriju iza naređenja izraelskih sudova. Ono što smo mogli da vidimo u filmu je teško spinovati, pa je za protivnike najbolje da film na svakom koraku sabotiraju.
Sa druge strane, prethodnih godinu i po dana smo svedočili učestalim napadima na kulturno-umetničke institucije u gradu. Predstave se otkazuju, budžetska sredstva se ukidaju etabliranim dugogodišnjim manifestacijama, dok su kulturno-umetnički radnici izloženi različitim vidovima šikaniranja i ucena. Nezvanično se govori da je u pitanju disciplinovanje ovog dela društva koji je sklon kritičkom preispitivanju predstavnika vlasti. Uostalom, jedna od emisija koja se bavila spinovima, širenjem lažnih vesti i napadima zove se Raport, zbog čega je sasvim sigurno da lokalni tabloidi slušaju naređenja neke više instance u ovoj zemlji i njoj raportiraju nakon još jednog uspešno obavljenog cenzorskog posla.
Autor teksta: M. M. Ćurčić